gathering of the acorns

plivala jedna patkica po jezeru.
dođe jedan djecak s kamenom,
i pogodi patkicu u glavu.
patkica se prevrne i utopi.
the end.

prvi je dan škole
u razredu svi hvataju informacije koje ćemo sve nove profesore imat
prvi sat je kod neke starije žene koja užasno liči na Kobencelku
dok hodam hodnicima ne mogu ne primjetit kako skola izgleda zanimljivije
oblik zgrade je isti, ali uređenje lagano ko u Hogwarts-u
dolazim do učionice
sad je već vrijeme za drugi sat, ulazim
sve izgleda kao glavna dvorana Hogwarts-a, onako, ogromna kao katedrala
za četri velika duga stola sjede učenici
ja odjednom postajem ko lebdeća kamera – samo promatram
predavač je u nečemu sličnom:

na sekund mi se ucini da mu je glava zakrenuta za 180°
kad napokon skontam,
to je Jack Sparrow, pred svim tim učenicma
gledam treći nastavak Pirata s kariba!
čudi me sto su ga tako brzo snimili...
ma koga briga, Johnny Depp je Johnny Depp...
prolazi između stolova, kad jedan mali plavokosi dječak neđe nešto u kosi i uzme u ruku
na dlanu mu stoji mala zavijena zelena travka

Jack upravo prolazi kraj njega i pogleda mu travu na dlanu
oči mu se iskolače jer je shvatio sto je ta zelena trava
u istom trenutku travka počne rasti i širiti se
sjećam se jedne rečenice koju je Jack reko: ''ne mogu vjerovati da joj je uspjelo prenjeti se''
ona počne napadat samo Jacka, a ujedno se i širiti po cijeloj prostoriji
no to nije imalo nikakvog učinka na djecu/učenike
Jack nekim čudom uspjeva ne biti ugušen, ali nakon nekog vremena stane mirno, opusti se, i odjednom cijela biljka nestane u njemu
tu je bila prisutna ona profesorica koja lici užasno na Kobencelku, s prvog sata, i u sekund je ostarila par godina – dobila nekoliko bora, još više dlaka je posjedilo
odma je otrčala osobi koju bi najbolje objasnila kao McGonagall-icu
od te točke je sve bilo uredu
sad smo vec bili na brodu
nije mi jasno, što je ovo?
ajme jes, ovo je treći nastavak Pirata..
kako su ga samo snimili ovako brzo?...
u sceni su bili Jack i jos nekoliko ljudi, dio posade
bili su u krmi broda, bila je otvorena prema moru
sada sam mogla primjetiti veliku keramičku posudu na podu, taman da stane neko u nju
i odjednom se ta posuda pocela micat
iz nje je izlazio zvuk, zvuk sreće nekoga jer napokon može pobjeć
prije nego sto je itko tu nazočan mogao zaustavit posudu, ona se otkotrljala preko ruba
dok je plutala u daljini otvorio se poklopac, a na noge je stalo neko čudno biće malog okruglog tjela i dugih tankih udova

usred svog istezanja (od duge skučenosti) je skontalo da je pobjeglo usred oceana... i počelo psovat...
ja sam se nasmijala ironiji... ali sam tada skontala da nesto pluta morskom površinom, voće, i to egzotično voće
damn, sad ce se mali gad izvuć
sljedeće što se vidilo je bila splav – paleta sa naslaganim kašetama i sve to čvrsto zamotano, ko u skladištu
nisam vidila što je unutra, ali vjerujem da je bila hrana
odma iza te je usljedila sljedeća splav/paleta
ova je imala samo par kašeta na sebi, poluotvorenih
na sekund se sve činilo mirno, a onda su od svuda izletila mala zelena bića

počela su pjevat i plesat
isti su kao oni mali iz Charlie and the Chocolate Factory – the Oompa-Loompas

...
wtf?
sad mi vec nista nije bilo jasno i pomislih ''kad bi bar mogla odletjet odavde''
i upravo se to dogodilo
u sekund sam se stvorila u plitkoj košari iz koje su mu virile noge, ruke i glava
(to bi bilo to da sam fullsize :D)
sve je to u zraku držao balon
sljedeća misao je bila ''neeeee, sad sam ja ko onaj mali gad sto je ispo iz broda, što ću jesti, piti??''
par dana je prošlo, ja suhih usta, skoro pa mrtva
kad odjednom se situacija promjeni
ja i još jedna osoba idemo skakat iz padobrana
i skočim ja, no pola puta sam bila nesvjesna svega zbog iznemoglosti
kada je trebalo sletjeti, naglo se osvijestim
čini se da to mom kolegi nije uspijelo... nešto se s njime događa
što?
slijećem na raskrižju od Doma zdravlja, tamo na skretanju prema dole – kolodvoru

uspješno sletim, samo mi malo padobran zapeo za onaj oleandar
cujem kako drugi viču kako se onom drugom nije otvorio padobran, pa da je otvorio manji pomoćni
ja se pokušavam maknut otale jer mi je on taman iza leđa
pokušavam se još malo dignut sa poluispuhanim padobranom, ali ne ide
otrčim ostatak puta, smotavajući moj padobran
ovaj iza mene je uspiješno sletio
svi padobranci koji su bili tu (to su bili oni 'drugi' koji su vikali da se ovome nije otvorio padobran) su se okupili na drugoj strani ceste
i ja sam sjela među njima
uzela mobitel da pogedam poruke
mobitel je ličio na:

toliko sam se izmješala da na kraju nisam znala koje sam poruke već pročitala, a koje ne
dok sam tako otvarala sve redom, otvorila sam jednu od šefa, u kojoj on dava popis pjesama koje svi trebamo poslušat
zašto on to uopće šalje?
dvije pogotovo
ma što ću ih slušat
tada dolazi moja majka niodkud sa presuđujućom rečenicom: ''nemoj se tu dugo zadržat jer bi mogla zabunom poć s njima, a ko zna đe oni idu'' (pod 'oni' je mislila na ostale padobrance)
ja sam drsko, kao i uvijek, odgovorila ''ma što ću s njima, nisam toliko glupa, a ionako đe najdalje idu, konavle?''
mama je otišla, dodavajući ''a dobro, ali nemoj od mene očekivat da ću vozit po tebe''
tako tipično ta nju...

ja sam nastavila prčkat po mobitelu
sada se već moje okruženje pretvorilo u ono od autobusa, a kroz prozor sam gledala kako se izmjenjuju slike puta kojim sam toliko često u svom životu išla – Dbk > Gruda
nakon što sam napokon skontala da putujem, i da idemo prema Grudi, počeh paničarit, jer je sutra ujutro škola

tu sam također, u trenutku, imala flash onoga što se 'danas dogodilo u školi' = 'kobencelka osijedila, Johnnija nešto napalo'

neka je ženska sjedila desno od mene, i ja sam je brzo pitala što se događa
od nje dobjem ''vozimo se'' sa smješkom
ali ja nebi trebala biti ovdje!
ipak, sjetim se kuda vozimo ''a dobro je, imam familiju tamo..''
olakšanje
u sebi sam smišljala plan kako ću molit tetku ili rođka da me odma voze doma
ali odna opet pogledam van i skontam da to nisu Kupari, već jedno selo u Hercegovini
''a đe se vozimo??'' pitam ja opet onu žensku, razmišljajući samo o tome kako tu nemam nikakve rodbine...
''pa idemo u Šibenik''
e tu je sve prešlo granicu
imala sam planove za tu večer
a ujutro škola

izletjela sam iz autobusa trčeći nekakvim zemljanim putem nazad
vadim mobitel
dok sam pokušala zazvat mamu, par puta mi se dogodilo da držim mobitel naopačke, da nisam pritisnula 'call' pucu, itd...
kad sam napokon dobila mamu, počela sam joj polu vikajući polu plaćući objasnit da ni sama ne znam đe sam, i da odma krene doć po mene
koliko god joj sati trebalo
ona nije pričala u stilu 'i told u so', ali je bila hladna, i nije joj se dalo...